Markovićeva privatizacija

Markovićeva privatizacija (Markovićeva reforma), je kolokvijalni naziv za privatizaciju koju je provelo (provodilo) Savezno izvršno vijeće (SIV) SFR Jugoslavije na čelu sa poslijednjim predsjednikom SIV-a Antom Markovićem. Prvi val privatizacije društvenih poduzeća u SFR Jugoslaviji je pokrenula Markovićeva savezna vlada 1989 godine, s korekcijom 1990 godine. Metoda privatizacije bila je dokapitalizacija, sa popustima na račun društvenog kapitala, a uz uvjerenje da će i takva djelomična privatizacija dovesti do povećanja efikasnosti upravljanja u jugoslavenskim poduzećima.^[1]

1988 godine doneseni su novi amandmani na Ustav SFR Jugoslavije iz 1974, te novi Zakon o poduzećima koji je bio početna točka procesa privatizacije. Novim zakonom predviđene su bile procedure koje se tiču različith oblika privatnog i mješovitog vlasništva, uključujući i mogućnost transformacije vlasničke strukture društvenog poduzeća u mješovito ili potpuno privatno poduzeće. Primjerice, članak 168. Zakona o poduzećima navodi sljedeće: "Ako društveno poduzeće, u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje financijsko poslovanje, nije solventno ili ima poremećaj u poslovanju, a radnički savjet ocijeni da ne postoje uvjeti za otklanjanje nastalih poremećaja u poslovanju i solventnosti, može odlučiti da vjerovnicima, radnicima zaposlenim u tom poduzeću ili drugim osobama ponudi na prodaju sredstva poduzeća, na način utvrđen statutom poduzeća." Predviđala se i mogućnost stranih ulaganja u društveno poduzeće, ukoliko je to u skladu sa uvjetima danim u Zakonu o poduzećima, te zakonu koji se tiče stranih ulaganja. Uloga radničkih savjeta također je bila promijenjena, tj u društvenim i mješovitim poduzećima procedure su bile poprilično jasne, ali u slučaju privatnih poduzeća radnički savjeti su mogli postojati samo kao mogućnost koja bi se regulirala kolektivnim ugovorom. Dodatni impuls navedenom procesu transformacije društvenog vlasništva dao je Zakon o društvenom kapitalu iz 1989 godine, odnosno drugi iz 1990. Predviđeno je bilo da loše poslujuća društvena poduzeća budu obavezana rasprodati vlastiti kapital, a za upravljanje sredstvima dobivenim prodajom bila bi zadužena posebna državna agencija (po jedna za svaku republiku i autonomnu pokrajinu). U kupnji dionica mogla su sudjelovati druga društvena poduzeća, zaposlenici, domaća privatna poduzeća i pojedinci. Radničkim savjetima dana je mogućnost da odluče o prodaji dijela ili ukupnog kapitala poduzeća. Markovićev program bio je politički, uz podršku Zapada i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Bio je to koncept održavanja SFR Jugoslavije u tranziciji. Budući da je na Zapadu dobio novac za reforme, Marković je htio stabilizirati Jugoslaviju tako da uvede tržišne elemente poslovanja i da se forsiranjem izvoza zemlja osposobi za vraćanje duga. Osnova njegova programa bila je da se ide u privatizaciju. Markoviću je u tome pomogao hrvatski akademik, pravnik Jakša Barbić, koji je osmislio zakone. Marković i Barbić su najprije srušili 13 godina star Zakon o udruženom radu (ZUR). Privatizacija se provodila uz važnu savjetničku ulogu Jeffrey Sachsa, te uz veliku podršku Georgea Sorosa i ostalih zapadnih ekonomskih eksperata. Privatizacija je bila neobvezna, ali je poticaj dobila u odredbi da se rast zarada zaposlenih može isplaćivati samo u dionicama. Tijekom reformske 1990 godine privatizacija u SFR Jugoslaviji je uzela maha, čak 1.200 društvenih poduzeća je prešlo u status mješovitih. Prema Markovićevim zakonima su, primjerice, pretvorene i privatizirane Tvornica duhana Rovinj (TDR) i Zagrebačka banka u SR Hrvatskoj. Zbog dezintegracijskih procesa koji su uslijedili u SFR Jugoslaviji, Markovićeva privatizacija je propala 1. 5. 1991 godine. Markovićev model privatizacije je bio definitivno napušten u svim bivšim jugoslavenskim republikama u vrijeme i nakon bratoubilačkih ratova. Zamijenjena je modelom prodaje državnog kapitala, koja se nerijetko izrodila u tajkunsku privatizaciju, tj. preuzimanje državnog kapitala u bescjenje diljem bivših republika SFR Jugoslavije.^{[2][1][3][4][5]}

Mnogi danas smatraju da je Markovićevu privatizaciju trebalo staviti pod reviziju tj. da se gospodarski kriminal iz tog doba također treba procesuirati.^[6][7] Isto tako mnogi vjeruju da je Markovićeva privatizacija "zametak i prapočelo, majke svih pretvorba i privatizacija u novostvorenim republikama tj. državama bivše SFR Jugoslavije".

• Puljiz, Vlado (2008). Socijalna politika Hrvatske, Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. ISBN 978-953-97320-9-5